Psihoterapija

Kao psihoterapeutkinja rodžerijanske orijentacije, smatram da svaki čovek u sebi nosi prirodnu potrebu za rastom i razvojem svojih sposobnosti. U teoriji klijentom usmjerene psihoterapije se govori o „tendenciji aktualizacije“ koja konstruktivno upravlja ljudskim ponašanjem. Razlozi za destruktivno ponašanje, odnosno za nemogućnost razvijanja sposobnosti se uglavnom mogu naći u okolini pojedinca.
Kroz cijeli svoj život, čovjek stiče iskustva, svjesna i nesvjesna. Iskustva koja su u skladu sa konceptom o sebi, pridonose stvaranju slike o sebi.

Ona nastaje na osnovu iskustava i interakcija između pojedinca i njegovog okruženja. Slika o sebi je zapravo proces koji je u stalnom nastajanju i mijenjanju. Manje ili veće promjene koje nastaju posljedica su iskustava i učenja koja doživljavamo u svakodnevnom životu. Tako je i priroda svakog pojedinca podložna promenama, u skladu sa životnom situacijom i životnom dobi. Tendencije aktualizacije i razvoja doprinose i samoostvarenju. Ukoliko je slika o sebi u skladu sa doživljenim, odnosno ukoliko je jastvo integrisano sa njegovim iskustvom govorimo o kongruenciji, tj. pojedinac je svjestan svojih osećaja i potreba i trudi se da ih zadovolji. Za razliku od ovakvog stanja, nekongruentnost predstavlja nesklad, diskrepanciju između doživljaja i osećaja sa jedne strane, i svjesne slike o sebi sa druge strane.

Klijentom usmjerena terapija nužno podrazumijeva drugoga, odnosno dijaloški odnos između ja i ti. To znači da se čovjek skladno razvija samo u odgovarajućim okvirima, odnosima sa svijetom oko sebe, te da se u tim uslovima mogu mijenjati (pogrešno naučeni) obrasci ponašanja. Rodžers smatra da je poštivanje i uvažavanje jedinstvenosti drugoga jedna od najznačanijih varijabli psihoterapeutskog odnosa. Ne samo u psihoterapiji, već u svim oblastima života su odnosi između dvoje ili više ljudi od velikog značaja. U svom djelu „On personal power“ Rodžers naglašava da se klijentom usmjerem pristup može primjeniti u odnosima dijete-roditelj, ali i u odnosu učenik-nastavnik, u odnosima u javnom prostoru, u politici ili u odnosu dvoje partnera.

Sedamdesetih godina XX vijeka, Rodžers počinje da održava Encounter Group (encounter (eng.) – susret), u kojima pojedinci uče i „vježbaju“ kako da se jedni prema drugima odnose u duhu klijentom usmerenog pristupa. Naglašavajući osnovne odlike terapeuta (autentičnost, empatija, poštovanje), Rodžers nam pokazuje da se ovi elementi nalazi i u drugom međuljudskim odnosima, a ne samo u odnosu između terapeuta i klijenta.

Odnos između terapeuta i klijenta u prvom redu naglašava samopomoć. Vjerovanje u iscjeljujuće snage pojedinca i njegovu težnju rastu i razvoju samo su neke od osnovnih postulata humanističke psihologije. Važan momenat u psihoterapiji je pružanje podrške klijentu da sam dođe do rešenja, njegovo viđenje kao stručnjaka za samog sebe. Pri tome, u centru pažnje se ne nalazi problem kao takav, već sam klijent sa svojim doživljajima i osjećajima.

Tri kamena temeljca klijentom usmerene psihoterapije su:

1. Kongruentnost/autentičnost:

Da bi se saradnja klijenta i terapeuta ostvarila, potreban je terapeut koji prihvaća i sebe i klijenta onakvim kakvi jesu. Terapeut se ne skriva iza svoje profesionalne maske, on ne uspostavlja hijerarhijski odnos sa klijentom, ne pokazuje mu ispravni put, već ga podržava da zajedno dođu do rješenja. Transparentnost kao pojam se može naći u Rodžersovoj literaturi a označava sklad onoga što terapeut doživljava, sa onim sto on komunicira klijentu, odnosno, terapeut se pokazuje transparentnim, bez fasade. Doživaljvajući terapeuta kao autentičnu i otvorenu osobu, klijent počinje da razvija pozitivan odnos i izražava svoje osjećaje

2. Bezuslovno poštovanje:

Terapeut mora da ima bezuslovno pozitivan stav prema klijentu, ne smije procenjivati njegovo ponašanje niti njega kao osobu. Saradnja klijenta i terapeuta se ostvaruje u atmosferi apsolutnog poštovanja i prihvaćanja drugoga. To  ne znači da će terapeut biti suglasan sa svime što klijent kaže ili učini. Ovaj odnos se možda najbolje može usporediti sa odnosom roditelja prema djetetu: roditelj voli svoje dijete, čak i kad se ne slaže sa njegovim stavovima i ponašanjem. Upravo se u odgoju vide negativne posledice uslovljavanja djece dobrim ponašanjem.

3. Empatija:

Empatija označava razumjevanja osobe iz njene perspektive, svojevrsno uživljavanje, saosećavanje  u emocionalna stanja drugoga. Psihoterapeut se usredotočuje na klijenta i njegove osjećaje i trudi se da ih razumije. Empatija je svakako najveći izazov od navedena tri kamena temeljca klijentom usmjerenog pristupa, s obzirom da se ne radi o prostom razumijevanju, niti o interpretaciji ili sažaljenju. Radi se o pokušaju da se emocije drugoga prepoznaju i što je bolje moguće, shvate. Preduslov za empatiju je aktivno slušanje, odnosno ciljana, usmjerena pažnja ka onome što klijent izražava, a ne samo na ono što govori. Razumijevanje i usmjerenost pažnje na klijenta su centralne odlike djelovanja terapeuta, dok su osuđivanje, interpretacija i izvođenje zaključaka iz ponašanja krajnje nepoželjni. Kada se klijent osjeti prihvaćenim, sve će više biti 

Središnji cilj psihoterapije je taj, da se postigne promjena u ponašanju i doživljavanju, te u duševnom stanju pojedinca. Pri tomu je na početku jako važno da klijent dođe u dodir sa svojim unutarnjim svijetom, i o tome se, što je više moguće, terapeutu povjeri. Ovaj intimni susret, te način na kojem terapeut rukuje tom situacijom, pomažu klijentu da promjeni svoju unutarnju sliku o sebi te da isproba nove modele ponašanja. Bezuvjetno poštovanje kojim mu terapeut prilazi, s vremenom je vidljivo i u načinu na kojem klijent prilazi sam sebi. Empatično slušanje pomaže i samom klijentu da isto tako sluša te se trudi da razumije sebe i svoje duševno stanje. Terapeutova kongruencija isto tako s vremenom ohrabruje klijenta da bude onaj koji je, onaj pravi on.

Na prvi pogled bi se mogao stvoriti dojam, da je klijentom usmjerena psihoterapija prilično jednostavna. Terapeutov stav, definiranim empatijom, kongruencijom i poštovanjem, omogućava nestanak simptoma i duševni razvoj klijenta. Naprotiv, dosljedno održavanje tih ključnih odlika terapeutovog pristupa,zu istovremeno usredotočenje na klijentov unutarnji svijet, ni u kom slučaju nije jednostavno.

Činjenica, da klijentom usmjeren način rada ne zapovijeda nikakve krute tehnike, terapeutu ostavlja dovoljno prostora za razvoj jedinstvenog načina rada. Svakom klijentu se može pristupiti individualno, na način koji njegovoj prirodi najbolje odgovara. U središtu, dakle, nije neki rigidni koncept, nego susret dvoje pojedinaca.

Po mojem mišljenju, klijentom usmjeren stav terapeuta bi trebao biti osnova svih drugih psihoterapeutskih škola, pošto je nezamislivo, da bi proces duševnog razvoja mogao započeti u susretu u kojem nema bezuvjetnog poštovanja, empatije i kongruencije. Oni su ti koji navode pojedinca da odustane od otpora i spusti masku, da bi prišao korak bliže sebi i drugima.

• Rogers, Carl, Schmid, Peter F., Person-zentriert; Mainz, 1991
• Rogers, Carl, On becoming a person, München, 1961
• Kollbrunner, Jörg, Das Buch der humanistischen Psychologie, Eschborn,1987
• Frenzel, Peter, Schmid, Peter F, Winkler, Marietta, Handbuch der Personenzentrierten Psychotherapie; Köln, 1992
• Rogers, Carl, Eine Theorie der Psychotherapie, der Persönlichkeit und der zwischenmenschichen Beziehungen, Köln, 1987
• Bommert, Hanko, Grundlagen der Gesprächspsychotherapie, Stuttgart, 1977
• Rüdiger Minsel, Wolf, Praxis der Gesprächspsychotherapie, Reinheim, 1979
• Rogers, Carl, Die Kraft des Guten, München, 1978
• Rogers, Carl, Die nicht-direktive Beratung, München, 1972